Mentalni_kung_fu

nedjelja, 11.02.2007.

Kralj od Itake Cekale smo barku da nas vrati sa Lustice u Novi. Ovog puta nijesmo uzele povratnu kartu, mogle smo da se vratimo bilo kojim brodom. Ne mora biti onaj sto smo ga jedva stigle jutros...Biracemo. Gasi se dan. I ljudi se skupljaju polako, u grupicama, ne larma se previse. Danasnje uzivanje u moru polako prestaje, ono ostaje sa sobom, zapitano i velicanstveno, ovog puta, u svojoj mirnoci. Uvijek u to vrijeme milion je ideja u mojoj glavi. Sve istine svijeta, rijeci, ljudi, katastrofe, radjanja i umiranja – prihvatam. Donosi zeljeni mir morsko sjedinjavanje sa kamenom dok se zajedno mreskaju ka sumraku... Ne znam ovaj brod. Najveci je. Ajmo. Najljepsi brod do sada. Vidjela sam, zove se Odisej. Paznju mi privlaci uokvireni crtez koji vidim u kabini. Nimalo amaterski, prikazuje upravo Odiseja na nekom od njegovih brodova, vjerovatno dok je lutao u potrazi za svojim ostrvom...Bilo je jos detalja, ali taj crtez je zauzeo moje sjecanje, sasvim potisnuvsi ostalo. A brod po sebi je bio divan. Ne nov sigurno, ali ocuvan, mislim veci od svih drugih barki, sav u drvetu i nekako, drugaciji. Mozda zbog samog kapetana, covjeka koji je radio sve. Cudna prilika. Mrsav, sa kosom negdje skoro do ramena, plavi pramenovi, naocare za vid i ispijeno lice. Brada. Zive oci koje se smiju. On se nekako sav smijesio. Nudi pivom. Negdje smo izmedju, jos malo pravo pa put Italije. Ej sefe, kul ti ovaj brod, dobacuje neko. Smije se, i opet nudi pivom...A muzika, prava za sumrak i mirno more, dok se parovi grle a soleri zmure i smijese se. Vratio se u kabinu i nastavio voznju. `Ej, moram nesto da te pitam`. Okrece se i gleda me. Da, usla sam u kabinu da razjasnim sebi dio misterije. Nesto mi je reklo da treba tako. Smijesi se ocima. `Sta bih ja tebi mogao reci, a?` `Svasta. A i ne znam sta da te pitam u stvari. Sve bih...` I tako smo pricali. Ispade da samo sto rod nijesmo. Znaju se preci i potomci. Zajednicki prijatelji. Cerke skoro moje godiste. I smijeh, smijeh. Ne postoje slucajnosti. Nema ga cesto jer je ugovorom veza za neki hotel i prevozi samo strance. Ovako odradi, turu, dvije – kako stigne. Vidjecemo se sjutra, vracamo se sa tobom i Odisejom, sigurno. `Aj dodji veceras na veliku zurku na onom ogromnom brodu kod mula` - govori mi. Ma hajde, bice super...` Smijesim se. Ne volim, prevelika je guzva, mlado djelujem, starija sam od Penelope, vjeruj... Opet sumrak. Svi su brodovi tu, vec i krecu, drustvo je otislo. Ja i dalje cekam... `Znate li sta je sa Odisejom, sto ga ovo nema?` - pitam momka sa drugog broda. `Ti, djevojko, nijesi nista cula? `O cemu se radi?` `Bila je nesreca, nece taj brod skoro ploviti...` Shok. Isprica mi tu. Cula sam sinoc da je poginuo momak, ne zna se ko je kriv, da li brod na kom je bila zurka ili oni koj isu prevozili ljude do njega...A, da je bas on dio toga, nijesam znala...Zao mi. Ostaje pecat. Vratih se poslije mjesec dana. Poznata osoba na doku. Ej, prepoznajes li me, pitam. Osmijeh, zagrljaj. `Pa kako da te se ne sjetim. Jes da si sad zaista crna, nijesi onako bliejda kao prvi put`. Opet smijeh. Poslije toga sjedimo u konobi. Zavrsili i sa gorkim obostranim pricama. `Vidis, svasta ziv covjek prezivi...` `A ti mala, dosla sasvim sama? Ma kako to?` I tako, ja kafu, on pivo. Jebeno pivo, vazda ono nesto zezne. Njega jes. Ne plovi vise i ne znam kad ce opet... A ja se smijesim, ne odgovaram. Sto cu drugo... Stizali su zimske rijeci preko prijatelja – pozdravi onu malu, reci joj da se pazi. Pijana zvanja kad je fjaka. I tako. Ljetos se ne sretosmo, slabo je dolazio kod Goluba. Bez broda, drugo je. Nije lako. Zvao je kad sam se vratila. `Da si htjela, nasla bi me`. Eh...Bojim se za tebe, za mene je lako. Bolje je ovako. Vidimo se sledeceg ljeta.

subota, 27.01.2007.

No alarms and no surprises Tvrdja nego inace, pomislila sam. Ne znam treba li noz, jesam li u stanju snagom sopstvenog sjeciva narusiti joj izgled. Zuto crvena, prelivanje je interesantno. Koshpica se odvaja najlakse moguce i zato ima lagano prvenstvo nad ostalim pripadnicima vrste. Ostavicu te par sati, nijesam egzekutor u pravom smislu te rijeci. Zaista, cudno privlace siroka prostranstva koje se nude pogledu kada je covjek negdje visoko, u stambenoj zgradi, na vrhu planine, … Flasice sa barbituratima, sircetne esencije, mesoreznice, mikser dok se ujednacava slag za poslasticu. Situacije podlozne izazovu ciji je jedini kontrolor ljudska volja. Sta ce biti ako mu kazem da mi je odavno dosadio, da se gasimo, mucimo i umiremo a na povrsini se sve modifikuje i predstavlja primjer rijetkog savrsenstva. Izgovoriti bogohuljenje, staviti ruku u punu ciniju i ostati bez prsta, ici na ispiranje zeluca, u najboljem slucaju. Treptaj oka je dovoljan da se temelji pocnu urusavati, bezglasna atikulacija odlucice hoce li se nekoj novoj sceni udahnuti zivot. Dobar dan. Tri sata je, pravo vrijeme za pogledati oko sebe. I pojesti nektarinu, umjesto dorucka. Ona je , naizgled, pokrenula ovaj unutrasnji monolog, a ja sam vam izlozila djelic misli koje su ovog `jutra` borile u glavi, sa bezbroj ostalih. Da, moj mozak, cudan stvor. Nije bilo jako vino sinoc, ali bilo ga je mnogo, za nekadasnjeg zakletog antialkoholicara, antipusaca, i tako dalje. Zato kasno budjenje, izmedju ostalog. Nijesam jos ukljucila mobilni telefon, dijelom da ne bi doslo do preuranjenog budjenja, a najprije, nije trebalo malo samo meni, vec i sinosnjim desavanjima. Dakle, redom. Odabrano drustvo i julsko vece, a bogami i jutro.Vrijeme vladavine lavova i Najin rodjendan. Znala sam da cemo se sresti nas tri, kao i svake godine. I nista vise od toga. Gdje, sa kim, uvijek je ostavljala otvoreno, a ja nijesam zapitkivala, jer volim iznenadjenja, prijatna, naravno. Drugih ne moze biti, mislila sam. Ne bas slavna suma evra u novcaniku a treba izvrsiti rodjendansku kupovinu. U stvari, mozda tome treba dodati karakteristiku `cak`…Umjetnost ovakvog snalazenja nije mi nepoznata. Biti multi, biti praktican i kreativan i jos obradovati onog kome je upuceno. Eh, Najo, znaju se tvoji fetisi. Komplet cipkanog donjeg rublja uvijek je dobitna kombinacija. Koliko isti kosta u Italiji, upitno je, ali nema veze. Shaneri svih zemalja, ujedinite se. Ja sam te obradovala, na tvoj nacin. Opet odlutah, uh. Ova vrucina dovodi do cudnog funkcionisanja mozdanih vijuga. Preplitanje dogadjaja, izostravanje pojedinih slika ili pak njihovo kaledioskopsko prikazivanje. Dodati tome amaterski zenski mamurluk i nece cuditi nista, pa ni perverzija uzivanja u zamisljanju potencijanih suicida i analiza kraha bivse ljubavi. Nasli smo se u parku, u rano predvecerje. Bio je to nas mali ritua

četvrtak, 25.01.2007.

Julska Kisa nas je konacno udostojila makar i kratkim prisustvom. Najpoznatiji alibi hipohondara vise nije validan. Kostobolje, niski i visoki pritisci, tegobna budjenja I ostale neugode vec tragaju za drugim plastom kojim ce prekriti prave uzroke. Priustila mi je i par interesantnih zgoda. Uzivala sam gledajuci kisobrane, kako nemocni pred bozjim usudom zvanim ljetnji pljusak, pobolijevaju i nestaju, praceni pogrdama unezvijerenih vlasnika. Vjetar je solirao, pokusavajuci da se sprijatelji sa ljetnjim pljuskom. Nijesu se usaglasili, ipak. Kisobrani lete u nebo. Posebna prica su zaljubljeni parovi prinudjeni da dijele odbranu od te vremenske nepogode - kisobrancic, tacnije, najmanju spravu te vrste koja je samo reda radi u tasni vlasnice. Da se slozi uz cipele i malo proseta sa njim u ruci. E, zamislite sad dvoje ispod tog stitnika. On, zastitinicki je zagrlivsi , drugom rukom drzi pominjani objekt boreci se vjetrom i krupnim kapima, dok svojoj dragoj sirokim osmjehom porucuje : Ne brini duso, ja sam tvoj Supermen. Naravno da su nasi junaci, koji djeluju kao ptice na zici pokusavajuci da odrze ravnotezu i izbjegnu bezbroj lokvi, pritom se ne razdvajajuci, prosli jednako kao i nesretnici na pocetku. Nije ruzno skvasiti se, nije tragicno jer je ljeto u pitanju. Posebno ukoliko sve to posmatrate slusajuci muziku, uz soljicu toplog napitka, na suvom.

srijeda, 24.01.2007.

Nesto kao bajka Jedna beba je rodjena kad nije trebalo, dva mjeseca prije. Sa 1600gr. Padala joj je tezina i trebala krv. Trazili su je preko radija, dao neki chiko. Spasili bebu. U bolnici je tokom ta dva mjeseca zvali `princeza`. A poslije, kazu: ona bi se smijesila i kad se tek probudi. Beba ima 18 mjeseci. Jos nije prohodala, jer, kasni za vrsnjacima, treba nadoknaditi ono vrijeme van stomaka. Njezna je, bolesljiva, ima krupne oci koje sve prate. Dobila sestru, tada sa 18 mjeseci. I stara beba - princeza putuje na selo, kod djeda i babe, da bi mama mogla da se posveti novoj bebi. Selo je udaljeno dva sata, bez telefona. A mama kaze da je obozavala. Mjesec dana je za staru curu bebu princezu koja se samo smijesi, mjesec dana je sa njenih 18 mjeseci mnogo vremena. Mama je nije nijednom vidjela.Tata povremeno, on je dolazio vikendom i citao joj J.J.Zmaja. A beba je prohodala sa bakom. Zaveze joj kaish oko malog struka pa je vodi po livadi, kao kuche. Mama nije vidjela prve korake svoje cerke ranoranioca. Nesto se to kuche razboli, dobije temperaturu, poslije otprilike mjesec dana boravka na selu. I odnese je djed na ledjima do prvog telefona i javi tati i mami: dodjite po staro kuche. Pardon, vase dijete. Da se nije razboljela, ostala bi i vise. Da se mami olaksa. A staroj bebi? I dodje SVOJOJ kuci, svojoj mami. Pogleda je i kaze: Baba, ocu pite. Babaaa, baba. I place za bakom. Ko je pa sad ova zena, misli beba, ja je ne znam, mene je mjesec dana grlio i pomalo grdio neko drugi. Mjesec je bebeca godina. Danas, beba se i svadja sa ocem, i miri, i ne prica. Beba osjeca nesto prema njemu. A mama, ko je to? Kaze ta mama – obozavala sam te.

utorak, 23.01.2007.

Umjesto rituala, Silvi -ja Moracu da jurim druge rukavice. Izmoljakacu ih nekako, ipak je u pitanju potrosni materijal. Jutro je bilo sparno, ne znam koje po redu koje govori da bi covjek trebao biti rodjen kao vodozemac. Ovako se samo znoji, ali se na zalost ne topi. Kafa? Ne, caj od kamilice, bez secera. Dio jutarnjih novina, onaj nezanimljiviji koji nije toliko trazen, kulturni dodatak. Znam da me svi posmatraju, iscekujuci. Polako, caj i ja na plus trideset pokusavamo da odlozimo stvarnost. Desetak minuta izigravala sam pravu Amerikanku u Parizu. Farewell kulturnom podizanju, do sljedeceg vidjenja. Plava posuda je na starom mjestu. Standardni clan nase vesele zajednice je vec godinama. Sanjala sam je. Ovako je bilo: Uzasna hladnoca cinila je da pozelim necije nestajanje. Zatim se pojavljuje Silvija, klasicno materijalizovanje podsvjesne zelje. Nije ostavila mnogo vremena za premisljanje. Otvarajuci vratanca sporeta, uzela sam je i ubacila silovito, sa obje ruke. Plasticno umiranje razlilo se po cijelom stanu, dlanovi su me bridjeli, kao da je njihova povrsina gorjela zajedno sa zdjelom, ostavljajuci me da se hvatam za namjestaj, bjezeci od zlog duha. Silvija, zacudjujuce smirena, lebdeci iznad mene, rekla je jos samo ovo: `Trebalo je, trebalo je…Moja nije bila plava ali sam je bacila cim je Ted izjavio da sam sada, najprije domacica i majka, pa tek onda…` Budjenje je donijelo saznanje da Silvije nema na mom plafonu. Posuda je, pak , bila tu. Moram napomenuti da smo prvo imali crvenu. Ona je zaista zavrsila razlivajuci se, ali na komsijskoj ringli. Bez mnogo buke stigla je zamjena… Uporni pogledi prenuse moje misli iz razmatranja ovog zivotopisa. Koliko ih je samo, stresam se i ustajem. Pocinjem razvrstavanje: kriterijum je omrazenost pojedinih komada. Recimo, isto kao i kod kolaca koji morate pojesti da ne bi uvrijedili tetku. Ne znam za ostale, ja prvo zavrsim sa manje interesantnim dijelom, onim bez krema. Navlacim rukavice, otvaram slavinu i pustam da vrela voda ispuni unutrasnjost posude.

ponedjeljak, 22.01.2007.

Pijetao PIJETAO Sjecam se hodnika: bio je dugacak, nije se nazirao kraj. Teturala sam, pokusavajuci da se makar uspravim i dohvatim, nesto. Odjednom se zaculo krestanje. Prakticno niotkuda patuljasti pijetao se odjednom ustremio na mene. Neeee, vrisnula sam, no iz mog grla nije izasao zvuk. Kljun se zabio u misicu, a pijetao je, neprestano me udarajuci krilima, cijepao kozu, cupao meso. Pocela sam da se gusim. Hoces li vode, ne placi, u redu je. Boli me jako, maknite pijetla, ubijte ga. Odjednom vidim samo bijelinu I par poznatih lica. Svi su oko mog kreveta. Boli i dalje, no ipak nije pijetao kriv. Lose je podnijela anesteziju, cujem komentar. Usta su suva, smijem ih samo ovlaziti ali ne i progutati tecnost. Zasto se ne odmaknu i odu, moj bol nece umanjiti sazaljivi pogledi i osmjesi. Cinjenica da slijepo crijevo vise nije dio mog organizma nije za impresioniranje. Mozda ovo nijesam ja, `Ja` je protestvujuci napustilo prostoriju sa pojavljivanjem prve buba - svabe. Pretpostavljam da njihov broj tokom noci nije zanemarljiv, cuje se sustanje, sistanje… Mrzim bolnicku hranu. Vjerovatno nijesam izuzetak, no kuvarica osjeca da sam medju onim najupornijim kojima ne odgovara njeno umijece. Pirinac kuvan na mlijeku do mene uvijek dodje u polizagorjelom stanju. Ne zali se, tako je i ostalima. Zaista, da li je tako? Danas nije bilo toliko hladno. Dovukla sam se nekako do prozora i posmatrala. Prvo, prolaznike koji ne zure previse. Potom, ucenike koji uzivaju u grudvanju vrsnjakinja; policajca koji u nedostatku ulicnih obracuna, hvata moj pogled. Mada, postoji mogucnost da je djevojka koja boluje od upale pluca na gornjem spratu sada na prozoru… Na drugoj strani ulice - dvoje. On, visok i pogrbljen, odmjerava svaki korak, pomno pazeci da ne uprlja obucu, preskace gomile zaprljanog snijega. Ruke su u dzepovima. Ona bukvalno trckara. Dvije kese pune necega, neodredjene tezine, ne pomazu joj u pracenju brzine hoda njenog partnera. Ups, jeste klizavo. Narandze se nadjose u raskvasenom, prljavo bijelom snijegu. Primjecujem i primjerak dnevnih novina. On zastaje, prilazi. Saginje se pazljivo, uzima novine i pocinje da urla. Njegova pratilja se pridize i pocinje sakupljati vlazne plodove. Sta bi se tek desilo da se prosuo i sadrzaj druge kese…? Razgledanje zavrseno. Stigla je vecera. Minijaturno pakovanje marmelade, caj, kriska hljeba. I penicilin. Ovog puta sam prosla bolje od cimerke. Njena infuzija je ipak, gora varijanta. Prijatno. Jos jedno vece za oporavak. Okrecem se nekako i ostajem u polozaju fetusa, plaseci se da zatvorim oci. Spavati, ne sanjati. Pijetao moze da se vrati. >

nedjelja, 21.01.2007.

Ovo se moralo Toliko odlicnih blogova ali sa zabranom komentarisanja neregistrovanima. A ja citam i citam, godinama vec. Sad mogu :). Btw, ako ce ko mene da cita, ovdje momentomentalisem Veliki pozdrav i komentarisemo se, konacno!

<	veljača, 2007
P	U	S	Č	P	S	N
			1	2	3	4
5	6	7	8	9	10	11
12	13	14	15	16	17	18
19	20	21	22	23	24	25
26	27	28

Veljača 2007 (1)
Siječanj 2007 (6)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv